misao

Dobio sam poziv od srca, onaj osjećaj dužnosti. Kada godine istroše tijelo, pa sa njime klone i duh. Sve dok ruka može baciti kamen, osjećaj se moćno. Svijet se ne mijenja preko noći, i zadnji dan života je dovoljan, udari nogom od pod ostavi trag svog postojanja. Ne dozvoli da ti život bude djelo satkano od nekoliko redaka. Nitko nije neprijatelj,nitko ne postavlja granice no čovjek sam. Neka ti bude mjesto gdje ga sam odrediš.

Možda reči nisu bile sve što sam ti htio pokloniti. možda ova bajka ima tužan kraj. Vojnik će uzeti oružije u ruke kad strah osjeti, perom ću oslobađati sve okovane duše. Možda je vrijedilo čekati te,ipak došla si,ove bore nisu znak da si došla prekasno. Možda očekujemo da ljubav dođe na velika vrata,no uvijek dođe nenadano prikrade se i orobi te. Možda je nekada iskreni osmjeh najbolji poklon. Možda jesam slobodan ali tako se želim vezati,za tvoju ruku.

Čovjek koji od laži satka istinu. Onaj koji nije spreman umrijeti za svoja uvjerenja,a čitav svoj život posvetio je njima. Kao nevrijeme koje prohuhti,kroz polja pšenice,rijetka i nepoželjna pojava.Spreman sve učiniti a ništa ne poduzeti,sve se kosi sa razumom kao riječ koja ruši drugu. I u molitvi ne vidjeh nadu tek neki osjećaj dužnosti.Ništa ne dolazi samo po sebi,negdje treba početi. Tako mrzim čekanje.

I sve zore dočekane. Svi smo mi od krvi i mesa,samo smo se okitili manje ili više blještavim uspjesima. Sve su to inati,neopravdani,sve su to opsjene svi želimo biti prikazani u dobrom svjetlu. Onaj plamen koji iza sebe ostavlja pepeo više ne gori. Gledao sam tvoje stare fotografije svaka mi je na pjesmu zvučala.Kao opsesija,kao poraz,kao zabranjena voćka. Tako nevine misli,a opet tako opasne za dostojanstvo, možda mrak proguta sve ovo.Kada gledaš u prazno,zapitam se dokle tvoj pogled seže.Uvenule su ruže ubrane za ono nedostižno,pa kroz kosti prođe jeza kao da bos hodaš po snijegu.Tako nesavršen sklad savršenosti,možda ne znam za bolje. Ali imam osjećaj da mi ne treba.

Što je život moja mila, Obećao sam ti mnogo, bojim se da to neću moći ispunti. Još se borim,još se bojim, Opravdavam ti se kao neposlušno dijete. Mila moja što ,još ti zavidim svaki put svaki put kad me prigriliš, I svaki stih,tebi posvećen,pravi razdore. I kad smo stranci u postelji,pomolim se za trunku razuma,i da mi daju cjeli svijet, što mi on znači ako u njemu nisi ti. Lijepa moja,jedno sam ti prećutio,bez tebe sam ništavan kao pismo bez poštanske markice. I što mi ponos znači,njega ne mogu prigrliti u ovim hladnim noćima.Moja mila.

Ponekad sam za prave riječi znao daleko putovati. Ponekad se nešto završi prije i nego što je počelo. Ponekad očajavam kad nemam kome da izreknem svoju bol. Ponekad sam dijete,pa cendram,zavidim drugima na lijepim igračkama,još bi želio da se igram. Ponekad se zaljubim u onaj osjećaj,ne to se novcem ne može kupiti,riječima opisati,to se može samo osjetiti. Ponekad ugraviram u memoare one dane koje sam prokleo, no bez njih kleo bih i one dobre.

Gde si čoveče,jesi li živ,čuje li ti se glas između dugova i preživljavanja.Zapitaš li se, ili se nazivaš umetnikom preživljavanja. Jesi li odavno prepustio nekome drugome da ti život kroji. Papir i pero moć odaslanih riječi,osjetim pobunu svaki put,kad vidim gladnog što za kruh prosi. Kada bes nastupi ne mirim se sa životom, kao da ga čujem,kao da upozorava da izađem iz kolotočine. Udari i ponizi me,nisi me ukrotio,ionako sve gubi,moral sve gubi vrednost. Budi deo sveta koji te sustavno guta. Unapred izmanipulirane emocije,unapred predviđeni neprijatelji,unapred predviđeni koraci sa masom se da lako. Stvori neukog,kao marionetu,stvori hordu nesvesnih, koji će sve da žrtvuju za lični opstanak,stvori čopor lakomisleni,sa jeftinim rečima ih zavedi intepretiraj im sažetke,oni ne traže obješnjenja,stvori krdo koje se boji za svoj život kao i svaki grešnik,koji se boje pomaka. I zavladao si svetom.................

I ceo svet,kao da su izvrgnuli naopačke. Ljudi izvan svojih okvira. Nekada muk preplašenih odaje nemoć. Nemilosrdno vreme gubi svoje putanje,kao da se vraća unatrag. Bezbroj glasova u jednom zapomaže,mnogi umiru od hladnoće a nitko se nije setio da zatvori vrata. Pokoravamo se ovome telu,mizerne stvari za mizeran život. Previše je onih koji kralja vide obučenog, Upakuj blato pod zlato,ukrasi ga lepim rečima,vide ono što kažu da treba da vide,uveri masu da bez toga ne može,naposletku tako će i da prihvate.

Nisam bio niti za ovaj niti onaj svet. Nisu moje reči bile,zlonamerne,nisu moja dela budila zgražanje. Ni mora ni planine,nisu mi predstavljale, prepreke koliko je ljuska ograničenost. Ne bojim se kraja,koliko samog čekanja. Poslednji trzaji,poslednji uzdasi. Ne gledam se kao bezdušnu spodobu,ali tako me plaše moji porivi. I generacije su prolazile ali u svakoj je ostala svest od prethodne,mogu reći mogu zanijekati,ali rane zabole pred oluju.

Osjetim strah kada mračne misli poigraju svoju predstavu, osjetim strah kada ne znam kako preživjeti dan,dati mu svrhu,dati mu nadu.Osjetim strah kada pomirba nastupi,kao ratnik koji ne vidi svrhu svoje bitke.Osjetim strah kada nemam što reći,jesam li postavio granice tamo gdje su me poprijeko pogledali. Osjetim strah,u ovome mračnome tunelu kojemu ne vidim svijetlo, Osjetim strah kada nada preraste u niz razočarenja,kao ukrašeni lanac što visi za vratom